Događaj 100 milja Istre


2019-04-12


Žuti šešir na najboljoj trail utrci Hrvatske. Donosimo osvrt našeg člana Billa.


Nažalost, moj pokušaj završavanja najduže utrke (168 km) na 100 milja Istre nije uspio. Ne mogu reći da se nisam dovoljno pripremao, a imam i iskustvo dva puta završene 110-tke na Istri tako da mi je i teren poznat i nije bilo (većih) iznenađenja no ovo je bila trka u kojoj se stvarno mora sve savršeno poklopiti da bi čitavi stigli do kraja. Ja nisam, otpao sam u Butonigi na 117. kilometru uglavnom zbog smrzavanja i iscrpljenosti. Trka je krenula iz Labina u petak u 16:00 i odmah je počela lagana kišica tako da je bilo sklisko i blatno po ionako teškom kamenjaru. Do prve kontrolne točke u Plomin luci došao sam zajedno s prijateljem Petrom Šokčićem i to relativno brzo, za nekih sat i 40 minuta, no nakon uspona iznad Prodola trčali smo po jakom vjetru po kojem jednostavno nismo smjeli stati niti sekundu jer bi se odmah počeli smrzavati – na tom dijelu nema šume niti ikakvog zaklona, a ova je dionica trajala barem dva sata. Onda je krenuo uspon na Učku i snježna mećava. Iznenadilo me koliko je snijega napadalo za kratko vrijeme – nije to bila božićna idila nego prava vijavica i jako niska temperatura. Naravno, trkači trče u laganoj odjeći, a ne u pernatim jaknama tako da i ovdje nije bilo moguće stati niti na kratko jer odmah kreće treskavica i nema pomoći nego nastaviti trčati. Na vrhu Učke izgledalo je apokaliptično – mrak, sve zaleđeno i zameteno, nigdje nikoga samo jedva vidljivi tragovi u snijegu i gdje koja zastavica za usmjeravanje trkača. Još 4-5 kilometara klizave nizbrdice do planinarskog doma Poklon i kontrolne točke. Nakon Poklona bilo je ok jer nismo na tolikoj visini i zaštićeni smo šumom pa sam do Brgudca (negdje 55. km) prošao bez problema. Ovdje je Pero potpuno promrzao jer je sva odjeća na njemu bila mokra. Tu smo par minuta kontemplirali što ćemo dalje i kako preživjeti noć. Pero je odlučio krenuti no samo nakon par minuta shvatio je da je vani brutalno hladno i da se već na početku dionice trese i da neće izdržati. Bilo je negdje 1 u noći i on se vratio do kućice u Brgudcu, a ja sam nastavio brzim tempom uzbrdo jer se jedino tako mogu ugrijati. Tu su me negdje počeli stizati trkači Blue utrke (110 km) pa sam u trku uspio popričati s Damirom Kliglom i razmijeniti pozdrave s Majom Urban koja je letjela kroz šumu. Svaki drugi trkač imao je blatnu stražnjicu jer su masovno padali na skliskim nizbrdicama. Do Trstenika sam se nekako dovukao i tamo sam konačno sjeo i pojeo nešto hrane. Čekao sam da izađe sunce jer nisam više mogao izdržati hladnoću. Sa suncem sam izašao iz šatora u Trsteniku i krenuo prema Buzetu. I ovdje ima dosta uspona i nije baš teren za trčkaranje no sustigao me Antonio Dujmović sa Blue utrke i „povukao“ zadnjih 10-tak kilometara do Buzeta i sigurnosti sportske dvorane. U dvorani sam iz svoje „drop bag“ uzeo suhe patike i čarape, pojeo i popio nešto i onda ležao na podu barem sat vremena tresući se lagano i nadajući se da će mi se vratiti energija. Nailazila je ekipa s Blue staze – Angel, Dario i ostali u manje-više solidnom stanju i lagano su kretali dalje. Iz Buzeta sam krenuo u 10 prijepodne prema Humu i iako je dionica lagana na tri ili četiri mjesta mora se prijeći nabujali potok pa onda skidam patike i čarape prelazim bosih nogu potok, sušim noge, mijenjam flastere na žuljevima i nastavljam dalje. Tu nije bilo previše ekipe jer je dionica samo za moju Red utrku pa sam hodao sam, krepao mi u međuvremenu mobitel i bio sam onako, bezveze. U Humu sam popio gel, kavu, uzeo hranu, vitamine, sol – sve što sam mogao ali nikakve koristi – krenuo sam prema Butonigi i to je bila patnja, ne mogu potrčati, a hodanju nikad kraja. I to je bilo to Butoniga kraj – 117 km, 4500 metara uspona i moraš odustati 51 kilometar prije kraja utrke. Čestitke svima koji su završili Blue i Red ove godine; stvarno je bilo zeznuto.

Rezultati
Promo